Fotosavjeti

Nemam ništa protiv pretvaranja boja u irealne, čime fotografiji možemo pružiti šarm u skladu s emocionalnim nabojem naglašenih tonova, no treba se čuvati upotrebe efekta radi njega samog. Budući da Photoshop i ostali programi za obradu fotografije pružaju ogromne (a jednostavne za izvedbu) mogućnosti transformacije vizualiteta, gomila autora lako upada u zamku koja glasi - 'Svejedno kakvu fotografiju snimim, u postprodukciji ću od nje napraviti sjajno djelo'. Dakle, kod dotične fotografije postoji problem da joj ishodište nije na zadovoljavajućem nivou kvalitete; pozadina preplavljena gomilom preoštrih detalja koji ne doprinose atmosferi, već odvlače pažnju od glavnog motiva, crnilo odjeće idejno neopravdano stopljeno s pozadinskom sjenom, neatraktivna poza modela, s lijeve strane nepotreban detalj dijela satelitskog tanjura... Mogu zamisliti da bi se ideju s izlaskom dima iz usta (iako već često apsolviranu) moglo puno efikasnije realizirati.
Generalno gledajući, ako je ishodišna fotografija loša, primjena nekog uvrnutog efekta će je vjerojatno učiniti vizualno zanimljivijom, ali će njena estetika često završiti u kič kategoriji tabletića i gondole kojima su 'okrunjeni' mnogi televizori. Nije sama upotreba efekata loša, već je loša njihova nepromišljena primjena na motive za koje se vidi da su snimani bez planiranja postprodukcijskih zahvata, a kasnije podvrgnuti emocionalno i racionalno (generalno estetski) besmislenoj metamorfozi. Osobno funkcioniram tako da prije snimanja imam približnu mentalnu sliku konačne fotografije, a tada odlučujem o motivu i načinu snimanja koji će mi osigurati najbolju osnovu za primjeniti planirani postprodukcijski efekt. Kad snimam fotografiju koja je već u 'sirovom' izdanju idejno jasna i estetski zadovoljavajuća, suzdržavam se od bilo kakvih intervencija osim ev. retuša i tonske korekcije. Dodavanjem efekata bi možda dobio na sladunjavosti vizualiteta, no time bih razvodnio najjači adut fotografije - njenu estetsku čistoću.