Fotosavjeti

Već sam u nekoliko navrata pisao o neopravdanoj upotrebi postprodukcijskih efekata, pa mi se ova fotografija čini zgodnom ilustracijom za rezimirati pisano u nekoliko osvrta.
Generalno, dva su modusa primjene postprodukcijskih efekata;
1.istraživanjem efekata dobili smo ideju i krećemo fotografirati motive za koje smo eksperimentiranjem procijenili da će im predviđeni efekt osigurati dramaturšku, estetsku i sličnu kvalitetnu nadgradnju
2. snimili smo fotografiju i post festum eksperimentiramo ne bismo li 'napipali' kakav zanimljiv efekt koji bi nam snimku osnažio
Prihvaćam postojanje mogućnosti da modus broj 2 ponekad urodi plodom. No, u pravilu se događa ono što nazivam nasilje forme nad idejom i motivom. Naime, moje je stajalište da u kreativnom procesu imamo 3 osnovne komponente; ideju, motiv i formu (način uobličavanja motiva). Fotosofi i oni koji su pročitali moj esej Fotosofia su šire upoznati s time, a ovdje bih samo istakao stajalište da logika kreiranja fotografije nalazi ishodište u ideji (ponekad iniciranoj ugledanim motivom), a potom slijedi odabir motiva i forme koji će najuspješnije vizualizirati ideju. U modusu broj 2 ta logika ne postoji, već je ona pretvorena u slijedeći niz;
a) nejasna ili nikakva ideja
b) snimanje motiva za kojeg nismo sigurni kakav bi na konačnoj fotografiji trebao izgledati
c) značajna postprodukcijska intervencija na formi
Ono što se većinom događa je da prije postprodukcijske faze imamo niz bezidejnih, nezanimljivih fotografija koje tada želimo kičenjem pretvoriti u nešto atraktivno i uspješno. Ponavljam, u rijetkim slučajevima to i uspijevamo, no većinom dobijemo ono što smo i radili - fotografiju na kojoj je efekt uljez i koju doživljavamo kao kič.
Put koji bih za postprodukcijom značajno mijenjane fotografije predložio je; kristalizirati ideju - snimiti motiv za kojeg smo procijenili da će ga predviđeni postprodukcijski zahvat osnažiti - postprodukcija.