Hall of fame Fotografije koje su osvojile virtualne medalje
14.8.2011. 19:12:15
predivna galerija:-)
|
14.8.2011. 19:12:59
hvala! :)
|
16.8.2011. 0:12:21
Martina lijepa foto-galerija. Izdvojila bih meni drage: riječnog galeba?!, "zalivenu, nasmijanu crvenokosu", avione i vatromet, super su mi. Puno uspjeha u daljnjem radu. Pozdrav!
|
16.8.2011. 16:16:47
Lidija hvala ti puno, i mogu reći da si izabrale i meni jako drage fotografije! :)
|
30.1.2012. 22:59:07
Izvrsna galerija :)
|
7.6.2012. 9:17:27
Od mene imas veeliki + za galeriju...svaka fotografija ti je tehnicki i kompozicjski na mjestu :) Sve na svom mjestu :)
Pozdrav
|
7.6.2012. 9:36:40
hvala najljepsa! :)
|
7.6.2012. 9:36:40
hvala najljepsa! :)
|
|
|
O meni
Martina Hohnjec rođena je 10. 03. 1992. u Zagrebu. Oduvijek je težila raznolikostima, te je u svemu što je radila pronalazila ponešto ljubavi. Iako niti jedna od tih ljubavi nije bila potpuna, svaka je nosila dio nje u sebi. Pri pokušaju da ovjekovječi svaku od tih radnji, otkrila je da nešto može voljeti potpuno. Ljubav prema fotografiranju nastupila je iznenada, no kako to najčešće biva, takve ljubavi najduže traju. U Martininom slučaju nije rano reći da će ova ljubav potrajati vječno. Ona na svijet gleda nekim drugim očima, kroz objektiv svog fotoaparata. Bilo to kretanje kukaca po cvijeću, život jednoga mrava, mijenjanje boja prirode, ili neobične crte lica neke djevojke, ona fotografirajući, priča priču. Priču koja neiscrpno iznova i iznova pokazuje koliko svijet može biti lijep, ako znamo kako ga promatrati. Priču u kojoj se često mogu pronaći oni koji imaju otvoren pogled na život. Trenutke predodređene da se zauvijek pamte, ona zamrzava u fotografiji prelazeći sve granice zbilje. Miješanje boja i različita igranja sa sjenom samo pokazuju koliko njena umjetnost iz dana u dan napreduje i koliko ideje nezaustavljivo rastu. Ponekad, svijet je samo sivilo, samo rupa u kojoj svi poželimo nestati. Ponekad, ništa nije onako kako treba biti i često nemamo snage. Uzimajući njezinu fotografiju u ruke, prolazeći prstima po glatkoj površini, gotovo možemo zamisliti da smo ondje. U nekom drugom, paralelnom svijetu, punom boja, snage, volje, melodije koja potiče na stvaranje. Ona uljepšava mjesto u kojem živimo, kojim se krećemo, unoseći poseban štih u fotografiranje. Unoseći dodatni začin na kraju. Unoseći ljubav. Potpunu ljubav, ljubav prema fotografiranju...
Jelena Kastaneti
Moj fotoblog
|