Ljepote Skadarskog jezera

13. travnja 2017. @ 20:14




























































 

Orjen navještava proljeće

4. prosinca 2016. @ 21:51
Orjen, travanj 2012. godine





Paprat, tako čest motiv na Orjenu, ovoga puta u snijegu



Pogled na polje u snijegu, u kotlinskoj uvali ove visoravni orjenske



Trag u snijegu



Dragi mali susjed traži društvo



Pojata



Vrijeme je objeda, hajdemo doma, došla mama po malog susjeda



Visibaba - počele su



Pogled na visove orjenske



Ljeskovina, cvijet lješnjaka



Međa pored ceste



Snijega k'o u priči - sestre, pok. Marija i Nevenka



Sveta Petko, raduj se, jer si svojevoljno prihvatila blagi jaram Hristovih zapovijesti.



Mali susjed našao igri mjesta kraj španjera na stocu, poslije svog objeda



Panceta i tufne za naš objed



Bijela krtola iz nadaleko poznate orjenske zemlje



Kaćun



Visibabe dvije



Odakle vjetar puše, vidi se



Kad se osuši Čipka kraljice Ane, kako Englezi zovu Divlju mrkvu



Na razmeđi puteva stoji drvo



Tri kaćuna i paprat



Sniježni 'sad face'



Tri kaćuna



Kaćun u snijegu izbio



Vila gorska u đemperu s tri kuće



I doista tri kuće



Lišaj



Drača



Okna prozora od metala



Kamenica, pojilo u snijegu



Prosulja



I knjiga ...

 

Kišna jesen dubrovačka

12. studenog 2016. @ 20:36
Kišnja jesen dubrovačka, 12.11.2016.

Lišće pod štivalama nakon pljuska jutarnjeg, Dubrovnik





Kostjela



Ljuta naranča



Divlje grožđe i bor



Bagrem



Mahune jedne vrste bagrema



Magnolija i palma



Kesten i lipa

Isusovci (Jezuiti)

10. studenog 2016. @ 1:46

Isusovci (Jezuiti), 9.11.2016.

Poljana Ruđera Boškovića, Dubrovnik

Prepis s Dubrovačka biskupija:

"Na poziv nadbiskupa Beccatellia u Dubrovnik dolazi 1559. prvi isusovac Nikola Bobadila, suosnivač Družbe. Od tada je Družba nazočna u Dubrovniku. Dubrovačka vlastela želi da isusovci otvore školu, što oni i čine, ali izostaje pomoć Grada. Unatoč pasivnom odnosu Senata, ipak se 1662.-1684. gradi kolegij, a uza nj barokna crkva sv. Ignacija, koja je dovršena 1725. g.


Kad je Družba 1773. ukinuta, isusovci su morali napustiti i Kolegij i Grad. Da spase gimnaziju, nadbiskup i senat 1777. Kolegij predaju pijaristima, koji u njem ostaju do francuske okupacije 1806. g. Kad su Francuzi zaposjeli Grad, i Kolegij i crkvu pretvaraju u bolnicu.

Kroz više od 70 godina isusovci ne smiju na područje Republike. Tek biskup Jederlinić, dolaskom u Dubrovnik, nastoji ishoditi povratak Družbe u Dubrovnik. Prvo ih 1845. namješta u ˝Trebinjskoj misiji˝ kako bi bili bliže Gradu. Napokon 1852. u Beču osobno dobiva carsku suglasnost za povrat Družbe, te im odmah povjerava svetište Gospe od Milosrđa i upravu tek sagrađenog sjemeništa uz katedralu. U prvo vrijeme isusovci stanuju kod crkve sv. Josipa, dok nije obnovljena kuća uz svetište Gospe od Milosrđa.

Godine 1854. isusovci su preuzeli crkvu sv. Ignacija i ˝Collegium dispersum˝ s konviktom u bivšem samostanu sv. Katarine Sijenske, koji je ustanovio Marmont odlukom od 31. svibnja 1808., a otvorio 2. prosinca 1808. nadzornik Brne Zamanja i rektor Fran Appendini. Isusovci preuzimaju ove institucije, jer pijaristi ˝nisu imali dovoljno sila˝ za gimnaziju. No, spregom jednog dijela klera i dijela građana nesklona Družbi, isusovci su drugi put morali napustiti gimnaziju i sjemenište 1868. g. Biskup Čubranić popušta pritisku, ali biskup Zaffron 1876. ponovno vraća isusovce u sjemenište, da bi se 11 godina kasnije slučaj opet ponovio. Kroz sve to vrijeme izgona iz sjemeništa i gimnazije, isusovci ne napuštaju Dubrovnik, stanuju u unajmljenim kućama, tražeći povrat oduzete imovine. Nakon mnogih prepiski učinjena je nagodba između Države (Karlo de Blažeković) i Družbe (o. Giuseppe Adelasi) 1889. g. Družbi je vraćena na uporabu crkva sv. Ignacija, uz uvjet da bude otvorena i za gimnazijalce, a u vlasništvo im je dodijeljen jedan ljetnikovac u Gružu. Istom nagodbom Družba se odrekla prava na Kolegij, te, kako bi opet bili u Gradu, nastoje otkupiti kuću ˝Benić˝. To im uspijeva tek 1910. posredovanjem biskupa Marčelića. Od tada je kuća ˝Benić˝ rezidencija Družbe u Dubrovniku.

Neprilike koje su nadošle iza II. svjetskog rata odrazile su se i na Rezidenciju. U njoj su još uvijek nazočni podstanari. Unatoč svemu danas članovi Družbe ipak imaju svoj kutak, a od 1. veljače 2000. i pravo vlasnosti nad crkvom sv. Ignacija s pripadajućim nekretninama."







Anđeo nad portalom Isusovačke crkve posvećene svetom Ignaciju Loyoli







Dio iznad portala s kolonom







Sjemenište, danas Klasična gimnazija "Ruđer Bošković", na istoimenoj poljani ispred

Prepis s Klasična gimnazija "Ruđer Bošković":

"Školstvo u Dubrovniku ima znatnu tradiciju. Od 1333. djelovala je u gradu gramatička škola, a od 15. st. djeluje gimnazija, u kojoj su radili talijanski (Filip de Diversis), ali i dubrovački učitelji (Ilija Crijević). Za razvoj školstva od iznimne je važnosti bila odluka iz 1455., da nitko nepismen ne može biti članom Velikog vijeća.


Zbog nezadovoljstva Dubrovčana talijanskim učiteljima, dubrovački nadbiskup, književnik i povijesničar Lodovico Beccadelli već 1555. zagovara kod isusovačkog reda da u Gradu otvore kolegij. Isusovci su, naime, do tada razvili veliku djelatnost na području školstva, osnivajući kolegije, sjemeništa i sveučilišta, a osobitu pozornost posvećivali su osnivanju gimnazija u pograničnim područjima (Petrovaradin, Osijek, Požega).

Nakon 1626. vlada Dubrovačke Republike povjerava gramatičku školu dubrovačkim dominikancima, a zalaganjem generalnog vikara Dubrovačke dominikanske kongregacije Rajmunda Zamanje u svom samostanu otvaraju prvu javnu gimnaziju.

Isusovci u Dubrovnik počinju dolaziti pojedinačno, tako da od 1604. – 1612. djeluje misija, a od 1619.-1639. rezidencija. Kolegij se osniva 1658. Zahvaljujući donaciji (18.000 škuda) i zauzimanju dubrovačkog isusovca Marina Gundulića (†1647.), gradnju zgrade Kolegija započinje o. Orsat Ranjina, po nacrtima isusovačkog brata i pomoćnika Serafina Fabiana.

Zgrada Kolegija znatno je oštećena u potresu 1667., a fra Vito Andrijašević piše Diodoru Boždariću u Anconu kako su učenici i profesori danima zakopani uzalud tražili pomoć. Obnovu škole pomogao je opet vlastelin iz roda utemeljitelja, Frano Gundulić. Velika uloga u gradnji i obnovi pripada Stjepanu Gradiću. Nakon potresa nastava je ponovno započela 1671. Škola je imala tri stupnja: gramatiku, humanioru i retoriku, a predavale su se još i filozofija i moralna teologija.

Gradnja zgrade konačno je dovršena 1696., s dodatcima i u prvoj pol. 18. st. Na najistaknutijem mjestu, u zidu stubišta, ugrađena je i novom obliku prilagođena luneta: monogram Krista kojeg pridržavaju anđeli, a pod njim uklesan natpis (u prijevodu):

Isus Krist, sin Marije

Djevice, spas svijeta


i gospodar neka

bude nama sklon

i milostiv. 1481

Nad ulaznim vratima, u kamenu je profiliran sat te ispod njega maskeron s lisnatom ornamentikom, tipski vrlo sličan onima s velike Onofrijeve fontane.

Gradnja glasovitog stubišta (»Skalina od Jezuita«) započeta je 1735., a osmislio ga je Pietro Passalacqua iz Messine. Temeljnim obilježjima skalinada podsjeća na glasovitu rimsku Scala di Spagna, u skromnijoj izvedbi. Na vrhu stubišta, u sredini ograde, nalazi se natpis COLLEGIVM RHAGVSINVM, s oštećena dva posljednja broja na godini (1765.). Natpis je postavljen nakon ukinuća isusovačkog reda, a prvotno je glasio: COLLEGIUM SOCIETATIS IESU.

Kolegij je predstavljao temelj naobrazbe mnogih uglednih Dubrovčana: iz njega su se iznjedrili znameniti gramatičari i leksikografi, književnici na latinskom i hrvatskom jeziku, filozofi i prirodoznanstveni istraživači, koji su djelovali u domovini i europskim središtima.

Uz djelovanje Kolegija vezana su mnoga poznata imena: prije svih Ruđer Bošković, zatim Đuro Baglivi, Rajmund Kunić, Bernard Zamanja, Đuro Bašić, Bartul Kašić, Jakov Mikalja, Benedikt Rogačić, Ivan Marija Matijašević, Ignjat Đurđević, Ardelio Della Bella, Francesco Maria Appendini i dr.

Kolegij je imao i bogatu knjižnicu, najveći dio koje se danas nalazi u sklopu Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, a dio je ostao u vlasništvu Rezidencije Družbe Isusove.

Odlukom pape Klementa XIV. 1773. ukinut je isusovački red, a Kolegij je prešao u vlasništvo dubrovačkog nadbiskupa. Četiri godine kasnije (1777.), po nalogu Svete Stolice i dekretom dubrovačkog nadbiskupa Pugliesija, kojem je prethodila odluka Senata Dubrovačke Republike, predan je redovnicima pijaristima (skolopi) „u svrhu da bude uzdržan Zavod za javnu nastavu”. Taj je zavod djelovao do francuske okupacije Dubrovačke Republike, kada je zgrada kolegija prenamijenjena u vojničku bolnicu. Godine 1808. otvoren je licej u sklopu bivšeg samostana sv. Katarine. Za austrijske vladavine u Dalmaciji zgrada je mijenjala i vlasnike i namjenu, a u vlasništvo Biskupije vraćena je 1941.

Godine 1850. u Dubrovniku je osnovano Biskupsko sjemenište (do 1991.), a od 1948. u zgradi Kolegija djeluje Humanistička srednja škola Ruđera Boškovića, koja će nekoliko desetljeća djelovati kao privatna škola. Pravo javnosti stječe 1991., a od 2007. nosi naziv Biskupijska klasična gimnazija Ruđera Boškovića s pravom javnosti.

Škola ima četiri razreda, pa je u takvim uvjetima moguće organizirati kvalitetnu nastavu i individualni pristup svakom učeniku. Početkom godine organiziraju se edukativni izleti koji služe upoznavanju učenika i profesora.tradicionalno se upriličuju susreti s roditeljima pred Božić i na Dan škole (18. svibnja, na dan rođenja R. Boškovića), a organiziraju se i seminari za predstavnike roditelja i profesore škole.

Škola organizira i duhovnu poduku svojim nastavnicima i učenicima, a zaposlenici sudjeluju i u godišnjim susretima katoličkih škola Hrvatske.

Učenici sudjeluju i u brojnim natjecanjima, smotrama i manifestacijama te redovito osvajaju pohvale, priznanja i nagrade. Aktivni su i u međunarodnim projektima vezanim za djelovanje Foruma mladih i Europskog doma."







Blistav ures kamenčića u malo vode kao ljepota neba u sjaju zvijezda, a malo vode plave kao more po buri, s rukama kao da hvali Gospoda, Stvoritelja veličanstvenosti ovih







Još jedan ures Sjemeništa







Detalj s pročelja Isusovačke crkve







Stubište pred Isusovcima, djelo Pietra Passalacqua iz Messine



"Put u Veneciju" - Koncertna priča puna romantike

7. studenog 2016. @ 11:35
Atrij Kneževa dvora, Dubrovnik, 27.09.2016.

"Put u Veneciju" - Koncertna priča puna romantike

Belper Choir & Camerata Zagreb

Dirigent: Mathias Behrends

Solistice: Adela Golac Rilović (soprano) i Vedrana Zrnić (mezzosoprano)







Mathias Behrends, dirigent







Između skladbi čitači: Nikolina Pinko-Behrrends, Igor Lastrić i Dubravka Lastrić, govorili su ulomke Puta u Veneciju.



"Stajao je nestrpljiv na prozoru i gledao kišu kako boji ulice i natapa ih sjajem. Ulične svjetiljke još su gorjele iako je dan već porazio noć.  Po trideseti put pogledao je na svoj sat, lagano lupnuvši na njegovo već pomalo izgrebano staklo. Činilo se da je sve u redu. Odjednom je čuo prigušeni zvuk motora. ... "







Dio Atrija Kneževa dvora - Ulazna vrata u Veliko vijeće Dubrovačke Republike







Jedna od izvođenih kompozicija.



Program



Adagietto, 5. Simfonija - Gustav Mahler

Via con me - Paolo Conte

Dafur brauch ich Dich - Udo Jurgens, Wolfgang Hofer

Volare - Domenico Modugno, Franco Migliacci

Aria - Mick O'Brien, Rolf Lovland from Secret Garden Album "Dawn of a new Century"

Heia in den Bergen - Emmerich Kalman, from Operette "Die Czardasfurstin"

La Mer - Charles Trenet, Raulph Paul-Bahnsen

Tu vuo' fa l'Americano - Renato Carosone, Nicola Salerno

Kugelmond - Johannes Brahms, Pe werner



Sea Murmers - An adaptatio of Arise from Shakespeare's Cymbeline

Be my love – Sammy Cahn, Nicholas Brodszky, from the film „The Toast of New Orleans“

Io Son l'umile Ancella – Francesco Cilea, Arturo Colautti, from opera „Adriana Lecouvreur“

Mari, Mari – Adriano Celentano, Gianni Bella, Mogol

Adagio Albinoni – Tomaso Albinoni attributed, Adagio g-moll

Impossible dream – Joe Darlon, Mitch Leigh, from „Man of La Mancha“

Caro mio ben – Tommaso Giordani









Adela Golac Rilović, soprano





Vedrana Zrnić, mezzosoprano

 
 
 
Prethodna    ( stranica 1 / 1 )    Slijedeća
Prikaži sve